Između oblaka

Na kraju sve ispadne dobro, ako ne ispadne znaj da nije kraj.

23.04.2017.

Java u snu

Umorna sam se teturala do kreveta. Par minuta poslije ponoći stigla sam sa, meni veoma važnog, osamnaestog rođendana bliske osobe. Dugo sam se prevrtala po krevetu i nisam mogla da zaspim. Svakakve misli su mi se motale po glavi... Polako, hvatala me panika. Moja duša i tijelo su spavali dok je mozak idalje dumao i dumao..Konačno, utonula sam u najčudniji i najpoučniji san kojeg sam ikada mogla zamisliti. Sanjam.. Dobijam ulogu u filmu mentalno zlostavljanje djevojčice. Ta djevojčica je predstavljala sićušno izmaltretirano biće. Njeni vršnjaci u školoi su je svakondenvno zlostavljali riječima da je zaostala osoba i da ima dosta poremećaja. Iako, ona je bila sasvim normalna, povučena osoba koja se nije voljela mnogo isticati, već učiti i uživati u svome radu. Više nije mogla izdržati.. Bježi od kuće i ne pojavljuje se više u školi. Cijeli grad je na nogama i traže malu intelektualku. Međutim, onako spretna i nespretna u isto vrijeme svaki put se uspije sakriti, ali svejedno upada u nove nevolje. U svome bijegu upada u obližnji internat i ponovo je zlostavljana istim riječima. Jednostavno, više nije mogla izdržati. Bila je sama okovana crnim mislima i odvratim djelima ovog okrutnog svijeta. Sa zadnjeg sprata internata žurno poteže prozor.. Počela je letjeti. Maleni anđeo je, raskomadan u velikom crvenom bazenu, bespomoćno ležao. Mada, sigurna sam da je maleni anđeo pronašao svoj pravi dom. Nebo. Ovo je samo san. Veoma čudan i kreativan san. Nadam se da će svi oholi ljudi nekada shvatiti da su različitosti posebne i da su upravo one to što bi nas trebalo povezivati. JAVA ILI SAN, OVO JE STVARNOST!

16.10.2016.

U zemlji čuda, samo ti i ja

Ne znam zaista odakle da krenem.. Iako je prošlo već sedam mjeseci od našeg rastanka, zauvijek si tu. Shvatila sam da se čovjek od bića može rastati, ali od srca nikada. Nedjeljom navečer me, kao i svakim danom (samo se tješim), hvata nostalgija. Bila je to jedna zima koja će zauvijek ostati u memorijalu moga srca. I tako preturajući po mislima sjetih se jednog teksta kojeg sam sastavila njemu u znak ljubavi i pažnje za "proslavu" naše mjesečnice. Osjećam se dužnom spomenuti definitivno najljepši period moga života, a i nekako mi je lakše poistovijetiti se s vama. "Ljubavi, htjela sam ti se zahvaliti na svemu što smo proveli zajedno, na svakom trenutku koji sam provela uz tebe. Hvala ti za svaki ocimijeh, zagrljaj, poljubac. Hvala ti što si uz mene i što me voliš. Hvala ti što mi vjeruješ i što me razumiješ. Volim te više od svega na svijetu i želim zauvijek ostati s tobom. Želim cijeli život ostati ovo što sam sada-samo tvoja i nikad sretnija. Kada bi ova naša ljubav nestala ja ne bih znala kako bih dalje bez tebe. Zato mi ti trebaš. Trebaju mi tvoji poljuci, tvoja toplina, tvoje mile riječi, zagrljaji i tvoja prisutnost i prisnost. Treba mi život sa tobom. Ti, ljubavi moja zaslužuješ sve na ovom svijetu i kunem ti se učinit ću sve samo da te nikada ne vidim tužnog i tuđeg. :)) Samo kada sam u tvome zagrljaju osjećam se sigurno. Kad si u mom srcu znam da si uz mene u bilo kojem trenutku i zato ti obećavam svim svojim bićem, zauvijek te volim. Ništa osim nas dvoje nije potrebno za sreću. Ne znam da li to dovoljno puta pokažem ali toliko sam sretna što si ušao u moj život. Ušao si toliko duboko pod kožu i ostavio veliki trag za veoma kratak period. Kunem ti se to nikad niko nije uspio, ti si posebno biće. Želim da ti se zahvalim jer me nikada nisi napustio pa čak i onda kada me razljutiš i ja poželim otići, čuvaš me i ne daš mi nigdje. Moja si sreća jer samo s tobom se mogu iskreno nasmijati. Samo kada si kraj mene smijem se iz sveg srca. Moja si budućnost jer s tobom imam sve želje za dalji život, za zauvijek. Samo s tobom hoću da ispunim sva obećanja. Samo s tobom hoću da doživim ono najbolje u životu. Želim da ostarimo zajedno. :) Moja si ljubav jer te volim više od svih. Jer se svim tvojim predivnim riječima i tvoijm ponašanjem, svaki put sve više i više zaljubljuem u tebe. Zavoljela sam te za vrlo kratko vrijeme i shvatila da si ti moja ljubav koja će uvijek biti uz mene. Volim te zauvijek jedino, milo moje. Samo ti i ja. Do neba i nazad anđele moj. Te dua, Ana behibak, M'bi fe, Aamee tuma ke bahlo aashi, Ya tabe kahayu, Nahigugma ako kanimo, Obicham te, Ne mohotatse, Ndimkukonda, Miluji te, Jeg Elsker Dig, Ik hou van jou, I love you, Mi amas vin, Ma armastan sind, Afgereki', Eg eleski teg, Doset daram, Mahal kita, Mina rakastan sinua, Je t'aime, Ta gra agam ort, Mikvarhar, Ti amo, Bahibak, Njann nine, Te ubesk, VOLIM TE NA SVIM JEZICIMA I IZNAD SVEGA I SVIH! Ente kalbi, ente kullun fi hayati, ti si moje srce, ti si sve u mom životu. :)" 7.1.2015.god

Možda opet nekada..
16.10.2016.

Spomenar

Čovjek ostavi trag u svome životu. Koliko će taj trag biti dugoko urezan zavisi od njegovih mogućnosti. Sjedim na omiljenoj fotelji. Posmatram razigrana lica svojih ukućana i shvatam koliko smo zapravo sretna porodica. Uživam u svakom trenu s njima i sigurna sam u to da su oni ti koji ispunjavaju moje biće i čine me potpunom. Jednostavno sretnom. Otac je uvijek govorio da smo nas tri, moja mama, sestra i ja njegove princeze. Uvijek je to govorio sa tolikom sigurnošću u očima da bi mu vjerovatno i najoprezniji čovjek povjerovao. Pored nas se uvijek osjećao ponosno i sugurna sam da bi zauvijek ostao tu, u našem malom carstvu sreće i mira. Roditelju su uvijek mojoj sestri i meni govorili da imamo, nama nepostojećeg, brata. Često nam je zvučalo banalno i smiješno, ali sve što sam starija shvatam koliko je zapravo moj "brat" realan. Kažu da se zove Osmijeh i da ga zauvijek trebam voditi sa sobom jer je on taj koji me može spasiti od svakog zla ovog oholog svijeta. Ko zna, možda je baš moj brat razlog što smo sretna porodica.. Vraćam se u stvarnost. U pozadini čujem poznatu melodiju, pjesma Dragana Stojnića "Bila je tako lijepa". Tata je stalno, sa velikim žarom u očima i nekom čudnom aurom, govorio da je to pjesma njegove mladosti, na šta bi se sestra i ja smijale. Smijale smo se jer je ta rečenica zvučala toliko poznato i otrcano. Činilo nam se da je oduvijek govori. Bila je poznata baš koliko i Stojnićeva pjesma, čije smo stihove, također naravno, znala napamet. Katkad, vrlo često dok bi Draganovi stihovi bili na "ripitu" tata bi se čudno ponašao. Sjeta u njegovim očima je bila vidljiva slijepcu, nekome ko ne zna kako izleda svijet znao bi prepoznati plamen koji se nekada davno ugasio, ali blagi vjetar mu nikada nije dozvolio da zauvijek nestane. Sat je otkucao ponoć, svjetla su se pogasila i svi su otišli u svoje odaje. Obuzeo me neki čudni osjećaj dok su mi se Stojnićevi stihovi vrtili po glavi. Željela sam zaspati, no bilo je nemoguće. Ostala sam sama, sama sa nečim nerazjašnjenim. Pitala sam se šta li to ta pjemsa krije duboko u sebi, vidljivo samo onima sa uspomenama, onima koji su nekada voljei i bilo voljeni. Pokušavala sam naći spas u besanoj noći, ali činilo se nemogućim. Odlučila sam otići na tavan i pobjeći od svega. Plašila sam se istine. Šta ako je sve bila laž? Šta ako moj otac zapravo ima ženu koju voli pored moje majke? Šta ako je ona druga? Penjala sam se uz stepenice tavana dok su Draganovi stihovi u mojoj glavi postalali sve glasniji. Zvučalo je kao da pjesma dolazi sa tavana i da je tu počelo nešto čarobno, nešto zaboravljeno u tragu vremena.Konačno sam došla na tavan. Činilo se kao vječnost. Naslonivši se na čisto bijeli zid ispred sebe sam ugledala neku staru kutiju punu bespotrebnih stvari. Barem je izgledalo tako. Odlučila sam je otvoriti i sebe zavarati, pokušavati pobjeći od sopstvenih misli. Pronašla sam... Tatin stari spomenar. Misli su se suprodstavljale. Iako sam znala da je to očeva privatnost, znatiželja je ipak zavladala. Otvorila sam i ugledala već požutjelu stranicu i izblijedljeli prelijepi rukopis, "Molim te ljubavi, sjećaj se". Posvuda naokolo su bili ispisani stihovi Stojnićeve Pjesme: "Bila je tako lijepa. uvijek se sjećam nje. Bila je tako lijepa, kao tog jutra dan. Divna je ona bila kada sam ostao sam. Više se nismo sreli jer nju je odnio dan.". Saznala sam.. Tatina prva ljubav. Svaka bora njegovog lica krije priču, šta mislite koliko njegovih bora krije Stojnićevu pjesmu? Ona je ostavila trag u njegovom životu, i bez obzira koliko njemu bilo lijepo u životu sa nama, prošlost će uvijek biti prisutna..


Između oblaka

MOJI LINKOVI

Zaljubljenik u SARS :)
Sam sa sobom, s mislima se borim.

Dane brojim, samoće ja se bojim.
MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1278

Powered by Blogger.ba