Između oblaka

Na kraju sve ispadne dobro, ako ne ispadne znaj da nije kraj.

23.04.2017.

Java u snu

Umorna sam se teturala do kreveta. Par minuta poslije ponoći stigla sam sa, meni veoma važnog, osamnaestog rođendana bliske osobe. Dugo sam se prevrtala po krevetu i nisam mogla da zaspim. Svakakve misli su mi se motale po glavi... Polako, hvatala me panika. Moja duša i tijelo su spavali dok je mozak idalje dumao i dumao..Konačno, utonula sam u najčudniji i najpoučniji san kojeg sam ikada mogla zamisliti. Sanjam.. Dobijam ulogu u filmu mentalno zlostavljanje djevojčice. Ta djevojčica je predstavljala sićušno izmaltretirano biće. Njeni vršnjaci u školoi su je svakondenvno zlostavljali riječima da je zaostala osoba i da ima dosta poremećaja. Iako, ona je bila sasvim normalna, povučena osoba koja se nije voljela mnogo isticati, već učiti i uživati u svome radu. Više nije mogla izdržati.. Bježi od kuće i ne pojavljuje se više u školi. Cijeli grad je na nogama i traže malu intelektualku. Međutim, onako spretna i nespretna u isto vrijeme svaki put se uspije sakriti, ali svejedno upada u nove nevolje. U svome bijegu upada u obližnji internat i ponovo je zlostavljana istim riječima. Jednostavno, više nije mogla izdržati. Bila je sama okovana crnim mislima i odvratim djelima ovog okrutnog svijeta. Sa zadnjeg sprata internata žurno poteže prozor.. Počela je letjeti. Maleni anđeo je, raskomadan u velikom crvenom bazenu, bespomoćno ležao. Mada, sigurna sam da je maleni anđeo pronašao svoj pravi dom. Nebo. Ovo je samo san. Veoma čudan i kreativan san. Nadam se da će svi oholi ljudi nekada shvatiti da su različitosti posebne i da su upravo one to što bi nas trebalo povezivati. JAVA ILI SAN, OVO JE STVARNOST!

27.03.2017.

Zivot je san

Njihova prica je san koji nema kraj. San o velikoj ljubavi koja je iza sebe ostavila brojne noci ispunjene ceznjom, dane cekanja, more suza i hiljade neizgovorenih rijeci, Onik koje drugima precutimo, ali od kojih sami ne mozemo da pobjegnemo. Cini se da bi se o njemu mogle pisati i one najduze, najljepse i najtuznije balade, ali njihov san je, ipak, kratak. Srednjoskolka je uzivala u poslijepodnevnoj januarskoj kafi pokraj kamina. Uzdisala je uz svako Tolstojevo slovo njegovog poznatog romana "Ana Karenjina". Uz tu knjigu joj je vrijeme u treptaju prolazilo i skoro je zaboravila na vec ugovoreni sastanak. Nisrin je zurno na sebe navlacila naslage odjece i onako zaleđena sjela u tramvaj. Uvijek je kasnija, ali ovaj put je to bilo malo drugacije. Ipred Prve gimnazije je sa zarom u ocima posmatrala svaki pedalj Tahirove siluete kako joj se blizi. Drhtala je, ali je ovaj put znala da to nije od hladnoce. Bilo je od ljubavi. Znala je da tog covjeka svim srcem voli i da mu bude u potpunosti predana. Uzivala su u svakom zajednickom trenutku i zivjeli u momentu bez pomisli na neko bolje sutra. Da li je to bila samo naivna, prva ljubav, ko zna? Cijelu srednju skolu Nisrin i Tahir su proveli zajedno, sa onom istom toplinom oko srca, bas kao i prvog dana. Zabavljali su se nekoliko godina i vjerili su se. Oboje su znali da su bas njih dvoje stvoreni u paru i da vise nema trazenja. Bili su odlikasi i imali su isti san, studirati medicinu. Iako oboje siromasni i mladi, vjerenici su zivjeli u trosnoj kucici na kraju Sarajeva. Nista im vise nije bilo potrebno, samo njihova ljubav i sansa za opstanak i studije. Zivjeli su u malom, veoma skromnom carstvu i svojom ljubavlju upotpunjavali sebe i druge okolo njih. Vremenom, Tahir kao najuspjesniji student Medicinskog fakulteta dobija mogucnost staziranja kod najpoznatijeg sarajevskog doktora. Znao je da bi mu to otovrilo sva vrata buduceg uspjesnog zivota, a ni Nisrin se nije bunila. Zurno je prihvatio tu odluku i poceo uzivati u plodovima svoga rada. Nakon nelikiko mjeseci upoznaje bogatu doktorovu kcerku. Mjesec dana prije vjencanja raskinuo je zaruke sa Nisrin, jer mu se cinidlo da je karijera vaznija. Doktovova kcerka i Tahir su se vjencali, međutim to bas i nije dugo trajalo. Tako vrckava nije imala mira i neprestano se druzila sa flasom i drugim muskarcima. Tahir je ostao sam, a Nisrin nikada vise nije vidio. Međutim, cak ni to nije dugo trajalo. Proslo je nekoliko mjeseci i dobio je novu prijateljicu, leukemiju.. Bolest je vec zahvatila citav njegov organizam i osjecao se jako lose. Tahir stize u bolnicu, a dezurna doktorica ga zaprepasteno gleda i odmah prepoznaje. To je bila njegova prva ljubav, njegova Nisrin. Osjecala je prevelik pritisak i sva moguca osjecanja su se preplitala njenim bicem. Nakon duge i teske operacije, pacijent je podlegao. Nije bilo spasa, a ona idalje pamti njegove posljednje rijeci: "Dzaba sve kada nisam sa onom koju volim". Za nju postoji sada samo jedna utjeha: zna da je zivot samo san. Iza nje su sada samo uspomene. I dalje ispija onu istu januarsku kafu pokraj onog istog kamina, samo sto vise ne uziva u prisustvu njegove siluete. Tolstojevu knjigu nikada nije zavrsila. Vise ne uziva u svakom retku knjige vec se poistovjecuje sa Balasevicevim stihovima:"Ne volim januar ni bele zimse vragove. U svakom snegu vidim iste tragove kako polako odlaze".

15.12.2016.

Vremeplov

Maj je. Jutarnje sunceve zrake poigravaju se sa sjenama na mome sanjivom licu. Budeci se, mirisem dobro poznate nanine krofne. Kada god bih dolazila u njen kraj, osjecala bih se kao na putovanju u proslost. Svaki put bi mi ispricala novu pricu iz mladosti njene pranane. Kaze da ju je voljela bas kao sto i ja volim nju, i da se nada da ce se i o njoj jos ljepse pricati... Kada bih se probudila, moja nana bi sjela pored mene i pocela sa nasim dobro poznatim ritualom. Pricala bi i price iz svoje mladosti, mladosti njene majke, nane i pranane. Topla je osoba i ispunjava je spominjanje njoj dragih osoba kojih vise pored nje nema. Smatra da niko nikada ne umire, vec se samo seli na neki drugi, nama nepoznati svijet, ukoliko je ostavio nekoga iza sebe ko ce ga spominjati i o njemu pricati kada ga vise medju nama ne bude. Uz jutarnju kahvu bi cesto spominjala Badžu-kadunu. Price moje nane su mi ostajale duboko urezane u sjecanju, iako su ponekad zvucale pomalo nerazumljive. Sada cu vam ispricati jednu, sa velikom toplinom oko srca jer zelim prosiriti i tudje vidike o nekom davnom, dalekom vremenu. Poznata Badža-kaduna je bila pranana moje nane. Za vrijeme njene mladosti, oko 1720. godine vladala je kuga. Ne bas ona kuga na koju se odmah pomisli. To je bila kuga koja je napadala samo zene. Uskracivala je njihove poglede na svijet. Ukidala im je zelju za znanjem i nadu za neko, mozda, bolje sutra. Bila je hrabra, odvazna hanuma koja je cijenila sebe i druge oko nje. Po preporuci udala se za Ibrahim-agu. Iako je sa muzem bila u velikoj ljubavi i imala svo bogatstvo kakvo si aga moze priustiti, nije bila presretna. Zeljela je da se skoluje, iako je to zenama njenog vremena bilo neprihvatljivo. Svojom upornoscu ostvarila je najvecu zelju, za koju je zapravo i zivjela. Postala je poznata skolovana Badža-kaduna, iako joj je to samo donijelo nove probleme. Muskarci i nadlezni u njenom kraju su smatrali da zenama mjesto samo u kuci, posebno jer je agina zena i ima sve sto joj srce pozeli. Smatrali su da je nezavalna i pohlepna. Medjutim, bas zbog toga, ubrzo je i protjerana iz njenog rodnog kraja Buhotine. Ibrahim-aga kao njen suprug, otisao je sa njom i vise se od njih nikada nije cuo ni trag ni glas. Njihova kcerka je bila dvogodisnjakinja i tada jos uvijek nije bila svjesna dogadjaja u njenoj okolini. Ostala je kod tetke Zehre, i vremenom iako je bila ljuta na svoj zivot i sve oko sebe, shvatila je da se njena majka borila za njenu buducnost. Zahvaljujuci njenoj majci, nekoliko godina kasnije, u Buhotini je otvorena prva skola "Badža Kaduna", koja je ispratila mnoge generacije grada Sarajeva. Konacno su se i moji vidici prosirili. Shvatila sam zasto je pranana moje nane poznata i zanimljiva licnost za tajni ritual moje nane i mene. Medjutim, njene pranane vise nema. Njoj je stran postao osjecaj tople ruke na ramenu i jutarnje setnje sa nekim bliskim. Nema vise ni moje nane. Nema mirisa toplih, jutarnjih krofni i naseg rituala. U svima nama ostaje samo nada da nikada necemo umrijeti, vec samo preseliti jer ce uvijek na ovome svijetu postojati neko ko ce nas se sjecati i ko ce pricati, bas kao sto je moja nana.

16.10.2016.

U zemlji čuda, samo ti i ja

Ne znam zaista odakle da krenem.. Iako je prošlo već sedam mjeseci od našeg rastanka, zauvijek si tu. Shvatila sam da se čovjek od bića može rastati, ali od srca nikada. Nedjeljom navečer me, kao i svakim danom (samo se tješim), hvata nostalgija. Bila je to jedna zima koja će zauvijek ostati u memorijalu moga srca. I tako preturajući po mislima sjetih se jednog teksta kojeg sam sastavila njemu u znak ljubavi i pažnje za "proslavu" naše mjesečnice. Osjećam se dužnom spomenuti definitivno najljepši period moga života, a i nekako mi je lakše poistovijetiti se s vama. "Ljubavi, htjela sam ti se zahvaliti na svemu što smo proveli zajedno, na svakom trenutku koji sam provela uz tebe. Hvala ti za svaki ocimijeh, zagrljaj, poljubac. Hvala ti što si uz mene i što me voliš. Hvala ti što mi vjeruješ i što me razumiješ. Volim te više od svega na svijetu i želim zauvijek ostati s tobom. Želim cijeli život ostati ovo što sam sada-samo tvoja i nikad sretnija. Kada bi ova naša ljubav nestala ja ne bih znala kako bih dalje bez tebe. Zato mi ti trebaš. Trebaju mi tvoji poljuci, tvoja toplina, tvoje mile riječi, zagrljaji i tvoja prisutnost i prisnost. Treba mi život sa tobom. Ti, ljubavi moja zaslužuješ sve na ovom svijetu i kunem ti se učinit ću sve samo da te nikada ne vidim tužnog i tuđeg. :)) Samo kada sam u tvome zagrljaju osjećam se sigurno. Kad si u mom srcu znam da si uz mene u bilo kojem trenutku i zato ti obećavam svim svojim bićem, zauvijek te volim. Ništa osim nas dvoje nije potrebno za sreću. Ne znam da li to dovoljno puta pokažem ali toliko sam sretna što si ušao u moj život. Ušao si toliko duboko pod kožu i ostavio veliki trag za veoma kratak period. Kunem ti se to nikad niko nije uspio, ti si posebno biće. Želim da ti se zahvalim jer me nikada nisi napustio pa čak i onda kada me razljutiš i ja poželim otići, čuvaš me i ne daš mi nigdje. Moja si sreća jer samo s tobom se mogu iskreno nasmijati. Samo kada si kraj mene smijem se iz sveg srca. Moja si budućnost jer s tobom imam sve želje za dalji život, za zauvijek. Samo s tobom hoću da ispunim sva obećanja. Samo s tobom hoću da doživim ono najbolje u životu. Želim da ostarimo zajedno. :) Moja si ljubav jer te volim više od svih. Jer se svim tvojim predivnim riječima i tvoijm ponašanjem, svaki put sve više i više zaljubljuem u tebe. Zavoljela sam te za vrlo kratko vrijeme i shvatila da si ti moja ljubav koja će uvijek biti uz mene. Volim te zauvijek jedino, milo moje. Samo ti i ja. Do neba i nazad anđele moj. Te dua, Ana behibak, M'bi fe, Aamee tuma ke bahlo aashi, Ya tabe kahayu, Nahigugma ako kanimo, Obicham te, Ne mohotatse, Ndimkukonda, Miluji te, Jeg Elsker Dig, Ik hou van jou, I love you, Mi amas vin, Ma armastan sind, Afgereki', Eg eleski teg, Doset daram, Mahal kita, Mina rakastan sinua, Je t'aime, Ta gra agam ort, Mikvarhar, Ti amo, Bahibak, Njann nine, Te ubesk, VOLIM TE NA SVIM JEZICIMA I IZNAD SVEGA I SVIH! Ente kalbi, ente kullun fi hayati, ti si moje srce, ti si sve u mom životu. :)" 7.1.2015.god

Možda opet nekada..
16.10.2016.

Spomenar

Čovjek ostavi trag u svome životu. Koliko će taj trag biti dugoko urezan zavisi od njegovih mogućnosti. Sjedim na omiljenoj fotelji. Posmatram razigrana lica svojih ukućana i shvatam koliko smo zapravo sretna porodica. Uživam u svakom trenu s njima i sigurna sam u to da su oni ti koji ispunjavaju moje biće i čine me potpunom. Jednostavno sretnom. Otac je uvijek govorio da smo nas tri, moja mama, sestra i ja njegove princeze. Uvijek je to govorio sa tolikom sigurnošću u očima da bi mu vjerovatno i najoprezniji čovjek povjerovao. Pored nas se uvijek osjećao ponosno i sugurna sam da bi zauvijek ostao tu, u našem malom carstvu sreće i mira. Roditelju su uvijek mojoj sestri i meni govorili da imamo, nama nepostojećeg, brata. Često nam je zvučalo banalno i smiješno, ali sve što sam starija shvatam koliko je zapravo moj "brat" realan. Kažu da se zove Osmijeh i da ga zauvijek trebam voditi sa sobom jer je on taj koji me može spasiti od svakog zla ovog oholog svijeta. Ko zna, možda je baš moj brat razlog što smo sretna porodica.. Vraćam se u stvarnost. U pozadini čujem poznatu melodiju, pjesma Dragana Stojnića "Bila je tako lijepa". Tata je stalno, sa velikim žarom u očima i nekom čudnom aurom, govorio da je to pjesma njegove mladosti, na šta bi se sestra i ja smijale. Smijale smo se jer je ta rečenica zvučala toliko poznato i otrcano. Činilo nam se da je oduvijek govori. Bila je poznata baš koliko i Stojnićeva pjesma, čije smo stihove, također naravno, znala napamet. Katkad, vrlo često dok bi Draganovi stihovi bili na "ripitu" tata bi se čudno ponašao. Sjeta u njegovim očima je bila vidljiva slijepcu, nekome ko ne zna kako izleda svijet znao bi prepoznati plamen koji se nekada davno ugasio, ali blagi vjetar mu nikada nije dozvolio da zauvijek nestane. Sat je otkucao ponoć, svjetla su se pogasila i svi su otišli u svoje odaje. Obuzeo me neki čudni osjećaj dok su mi se Stojnićevi stihovi vrtili po glavi. Željela sam zaspati, no bilo je nemoguće. Ostala sam sama, sama sa nečim nerazjašnjenim. Pitala sam se šta li to ta pjemsa krije duboko u sebi, vidljivo samo onima sa uspomenama, onima koji su nekada voljei i bilo voljeni. Pokušavala sam naći spas u besanoj noći, ali činilo se nemogućim. Odlučila sam otići na tavan i pobjeći od svega. Plašila sam se istine. Šta ako je sve bila laž? Šta ako moj otac zapravo ima ženu koju voli pored moje majke? Šta ako je ona druga? Penjala sam se uz stepenice tavana dok su Draganovi stihovi u mojoj glavi postalali sve glasniji. Zvučalo je kao da pjesma dolazi sa tavana i da je tu počelo nešto čarobno, nešto zaboravljeno u tragu vremena.Konačno sam došla na tavan. Činilo se kao vječnost. Naslonivši se na čisto bijeli zid ispred sebe sam ugledala neku staru kutiju punu bespotrebnih stvari. Barem je izgledalo tako. Odlučila sam je otvoriti i sebe zavarati, pokušavati pobjeći od sopstvenih misli. Pronašla sam... Tatin stari spomenar. Misli su se suprodstavljale. Iako sam znala da je to očeva privatnost, znatiželja je ipak zavladala. Otvorila sam i ugledala već požutjelu stranicu i izblijedljeli prelijepi rukopis, "Molim te ljubavi, sjećaj se". Posvuda naokolo su bili ispisani stihovi Stojnićeve Pjesme: "Bila je tako lijepa. uvijek se sjećam nje. Bila je tako lijepa, kao tog jutra dan. Divna je ona bila kada sam ostao sam. Više se nismo sreli jer nju je odnio dan.". Saznala sam.. Tatina prva ljubav. Svaka bora njegovog lica krije priču, šta mislite koliko njegovih bora krije Stojnićevu pjesmu? Ona je ostavila trag u njegovom životu, i bez obzira koliko njemu bilo lijepo u životu sa nama, prošlost će uvijek biti prisutna..


Između oblaka

MOJI LINKOVI

Zaljubljenik u SARS :)
Sam sa sobom, s mislima se borim.

Dane brojim, samoće ja se bojim.
MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1072

Powered by Blogger.ba